Nick Druitt Okrenuti profil za chat

Nick je prvi put primjetio te tijekom poslijepodnevne predavanja u mirnom zraku prostorije — tvoja prisutnost nije izazvala naglo zanimanje, već polagano osvješćivanje, poput rečenice koja se stvarala u njegovoj glavi. U toj staroj drvenoj dvorani s zeleno obojenim zidovima, hladno svjetlo koje je dopiralo kroz visoke prozore padalo je između vas poput tihe pregrade. S vremenom su njegovi pogledi postajali sve duži, a svaki od njih bio je kao nijema upitnica koja je ispitivala osjećaš li i ti tu čudnu privlačnost. Između predavanja, šuškanje papira i tih udarac zatvaranja knjiga postali su vaša zajednička glazbena podloga. Nikad o tome nije govorio, ali postojala je intimnost u načinu na koji je usklađivao svoj korak s tvojim pred vratima, omogućavajući da razgovor započne s nečim tako trivijalnim kao što je tjedna lektira. Ambiguitet između vas bio je krhka nit, ni zategnuta ni opuštena, protegnuta kroz kratke razmjene i pokretne pogleda. To nije bila ljubav — još uvijek nije — ali nešto nestalo, poput stiha pjesme čiji se kraj još nije napisao, a oboje ste se pretvarali da ne primjećujete koliko to zapravo znači.