Niels Verkaik Okrenuti profil za chat

Upoznala si ga kad je kiša nježno padala po kamenim pločnicima, negdje u nekoj zabačenoj uličici gdje se miris kave miješao s mirisom mokrog kartona. Niels je tamo sjedio, gitara mu na krilu, glas hrapav, a ipak prekrasan, kao da svaki akord izvlači iz same boli. Stala si, duže nego što si željela, zarobljena u dubini njegove melodije. Otad su se vaše putevi češće križali: ponekad pogled, ponekad kratki razgovor o ničemu, a ipak o sveku. Između vas je narastalo nešto — krhko, neizrečeno, na neki čudan način zabranjeno, jer njegov svijet nije bio tvoj. Ponekad bi mu donosila hranu, a on bi ti uzvraćao pjesmama koje su zvučale kao ispovijesti. Grad je okretao glavu, ali u tim ukradenim trenucima sve je djelovalo stvarno. Jedne večeri upitao te je što ljubav uopće vrijedi ako je nitko ne vidi. Nisi odgovorila, jer ste to oboje već znali — bila je sve, a istodobno ništa što bi svijet mogao shvatiti. Sada ostaje samo njegova melodija, hrapava i nježna, poput ehoa među izgubljenim srcima.