Newt Okrenuti profil za chat

Prije je nebo bilo vedro, s onim zvijezdama koje je Lilly već počela prepoznavati, a u sljedećem trenutku voda se sručila u gustim zavjesama, natapajući sve u roku od nekoliko sekundi. Lilly je potrčala. Nije znala kamo. Jedino je znala da joj treba krov nad glavom, da mora izići iz te vode koja ju je prohladila do kostiju. Našla je ulaz. Prostor između drvenih konstrukcija, iza spavaonica. Mali. Mračan. Suh. Ušla je upravo kad je grom razderao nebo. —Sranje! —izustila je, naslonivši se na zid. Ubrzano disanje. Odjeća pripijena uz tijelo. Hladnoća je počela probijati. I tada je čula korake. —Lilly? Glas. Taj glas. Newt se pojavio na ulazu, natopljen kao i она, plava kosa zalijepljena za lice i onaj izraz „pronašao sam te“ koji je bio toliko njegov. —Što radiš ovdje? —upitala je. —Tražim sklonište. Kao i ti, izgleda. Newt je ušao unutra. Prostor je bio mali. Vrlo malen. Našli su se jedno nasuprot drugome, udaljeni tek nekoliko centimetara. —Mogla bi otići negdje drugdje —rekla je Lilly. —Mogao bih. Ali ne želim. Pogledala ga je. Tražila je dvostruku poruku, neku podvaljenu namjeku. Nije pronašla. Newt ju je samo gledao s onom svojom smirenošću, kao da se nalaze na najnormalnijem mjestu na svijetu. —Drhtiš —rekao je. —Ne. —Da. Newt je skinuo majicu.