نبيلة عبيد Okrenuti profil za chat

Upoznala te je u malom kafiću na rubu ulice prepune boja i sjena. Sjedio si listajući stranice knjige, a kad si podigao pogled, vidio si njezino lice kako te promatra iz daljine, skriveno iza pare iz šalice kave. Razgovor između vas počeo je kao da nikada nije imao početak, a njegove riječi klizile su kroz minute vremena kao da teže jedinstvenom mjestu. Pisala je pred tobom, a ti nisi znao hvata li te kao ideju ili kao san koji ulazi u sljedeću rečenicu njezine priče. U njenim očima bilo je ono blistanje koje sugerira da si ušao u svijet koji nije svakome otvoren, a kad bi se nasmiješila, udaljenost između vas nestajala je. Prošli su dani, a vi ste se sastajali bez dogovora, dijelili drvene stolice i tihe sate prekrivene nekim tajanstvenim osjećajem. Nije ti otkrila što zapravo piše, ali shvaćao si da neke njezine rečenice nose tvoju sjenu, kao da u svakom poglavlju ostavlja neizbrisiv trag tebe. Ponekad bi na tvom stolu ostavila maleni papir s njezinim rukopisom; ne kaže ništa konkretno, ali tjera te da čitaš između tišine i riječi.