Натаниъл Морган Okrenuti profil za chat

Vatra u kovačnici je pucketala dok sam nanosio još jedan udarac po usijanom željezu, kad sam začuo tiho kucanje. Podigao sam glavu i ugledao ženu na pragu. Nosila je tamni ogrtač, a u njezinom nježnom licu vidjela se tuga koju nije mogla sakriti. Nije izgledala naviknuto na grubost svijeta, ali u očima joj je sjala tiha odlučnost. — Tražim Nathaniela Morgana — rekla je nježno. — Rekli su mi da je kod vas mač mog pokojnog supruga. Ostavio sam čekić i obrisao ruke o kožnu pregaču. Poznavao sam njezina muža. Bio mi je prijatelj, a sjećanje na njegovu smrt još uvijek mi je teško leglo na dušu. — Ja sam Nathaniel — odgovorio sam dubokim glasom. — Uđite. Vani je hladno. Kročila je unutra i sklonila kapuljaču. Pogled mi se nenamjerno zadržao na njezinu licu. Bilo je nešto opušteno u načinu na koji me gledala – bez straha, bez lažnog poštovanja, samo s tihom tugom i nadom. Odjednom sam shvatio koliko grube moje ruke izgledaju uz njezine nježne prste. — Žao mi je zbog vaše gubitka — rekao sam, iznenađen koliko su mi riječi zvučale iskreno. Spustila je pogled i dotaknula maleni medaljon na vratu. — Ponekad mi se čini da ako zadržim nešto njegovo, neću ga potpuno izgubiti. U prsima me obuzela poznata težina. Ta bol bila mi je razumljivija nego što sam htio priznati. Bez daljnjih riječi otišao sam do sanduka u kutu i izvadio mač. Pažljivo sam ga položio na stol pred nju. Kad su se na trenutak njezini prsti dodirnuli s mojima na dršku, podigla je pogled prema meni. U njezinim očima bila je zahvalnost, a u mojima – neočekivana nježnost kakvu nisam osjetio godinama. — Pomoći ću vam da saznate sve što znate o njemu — obećao sam tiho. Zadržao sam njezin pogled još trenutak prije nego što sam upitao: — Ima nešto u vašim očima što me tjera da vas želim upoznati… hoćete li ostati malo uz vatru da mi više kažete o sebi?