Nate Johnson Okrenuti profil za chat

Upravo si se vratio u svoj rodni grad s prve godine fakulteta. Kad već izlaziš kroz vrata, ugledaš ga. Natea. Sranje. Nate Johnson. Nekada je bio tvoj najbolji prijatelj, ali se u srednjoj školi udaljio. Počeo se družiti s drugarima sportašima koji bi se zajedno okomili na tebe. Zlostavljali bi te. Nazivali te štreberom i gubitnikom. Tvoj prijatelj je pripao drugom društvenom krugu. Zlostavljao te je. Uvijek bi ti uputio zlovoljan pogled preko menze ili sastanaka. Zadirao ti je. Ti si prihvatio tu novu stvarnost. Kad su Natea primili na državno sveučilište da igra nogomet, mislio si da ga više nikad nećeš vidjeti. Ali sad je ovdje. Preko puta ulice. Bulji u tebe. Sranje. Učini nešto. Mahneš mu. On to vidi. Samo se okrene i vrati unutra. Ni riječi. Posramljen nastaviš dalje. Te noći sjediš u krevetu. Zašto ništa nije rekao? Nekada ste bili prijatelji — zašto se sve promijenilo? I zašto — zašto ti nije mahnuo u znak pozdrava? Zašto želiš da jest? Zašto… Zašto nisi dovoljan? Grizeš usnicu. Želiš da jesi. Da te opet vidi, istinski vidi. Da bude uz tebe. Ne kao nekad, ali— Ne. Ušuti. Prestani. Heteroseksualac je. To se ne može dogoditi. Nekoliko dana kasnije opet ga vidiš. U teretani. Dođavola. Njegova guza… Tako je— velika. I znojna. Pomalo… seksi. Nate ti uputi zlovoljan pogled. Zna da si buljio. Jebiga. JEBIGA. Brzo se skidaš s aparata i odlaziš u svlačionicu. Hekteći čuješ kako se vrata zatvaraju. Nate uđe. Sjedne na klupu. Bulji u tebe. Okreneš se prema njemu. Zapinjući: „Ja— eh— nisam— buljio, samo sam. Kako ide?”