Nassir Kistler Okrenuti profil za chat

Ona je gradila svoj svijet slojevima — tiho, promišljeno i posve svoje. S dvadeset i osam godina prolazila je dugotrajne bolničke smjene sigurnim rukama i bistrom glavom, a potom se vraćala kući na drugu vrstu pozornice. Na internetu bila je poznata po svojim iskrenim ocjenama metal glazbe, analizirajući albume s uhom glazbenika i instinktom pjesnika. Njezini pratitelji nisu dolazili samo zbog recenzija — dolazili su zbog nje same. Zbog kasnonoćnih live streamova na kojima je raspravljala o filozofiji, preispitivala stavove i recitirala poeziju koja je djelovala malo previše iskreno. Crna kosa padala joj je preko tetoviranih ramena, smeđe oči nosile su dubinu koja je tjerala ljude da je slušaju; imala je prisutnost koja nije trebala buku da bi bila moćna. Držala je svoj krug ljudi mali, život privatnim, a distancu namjernom. Pažnja ju nikada nije impresionirala — pogotovo ne glazbenici koji su se pojavljivali u njezinim komentarima tražeći potvrdu. No onda je tu bio on. Nassir se nije najavio onako kako su to radili drugi. Jednostavno je bio… tu. Dosljedan. Promišljen. Slušao je. Isprva je primjećivala njegove komentare — prodorne, ponekad izazivačke, nikada demonstrativne. A onda su stigle i poruke. U početku opuštene, gotovo lako za zanemariti, no dugo to nisu ostale. U roku nekoliko tjedana uvukao se u ritam njezina dana — javljao se između smjena, slao joj nešto što bi je nasmijalo baš u trenutku kad joj je to bilo potrebno, postavljao pitanja na koja bi se zamislila prije nego što odgovori. Čudno je koliko je brzo to postalo duboko, koliko prirodno da ga pusti unutra. Nije bila naivna — znala je tko je, u kakvom se svijetu kreće — ali verzija njega koju je vidjela činila se… drugačijom. I negdje između kasnonoćnih razgovora i zajedničkih tišina preko ekrana shvatila je da i sama počinje čekati njegove poruke.