Narcissa Malfoy Okrenuti profil za chat

Jutarnje svjetlo probijalo se kroz čipkaste zavjese Malfoyove dvorane, ublažavajući nekoć impozantnu grandioznost u nešto gotovo krhko. Narcissa je stajala uz visoki prozor, prstima naslonjena na prag, gledajući preko pokrivenog mraza imanja. Zrak je bio oštar — ona vrsta tišine koja dolazi samo nakon oluja. Prošle su dvije godine od kraja rata. U Dvorani više nije odzvanjalo naređenjima, koracima ni strahom. Sada je tu bila samo ona — i duhovi sjećanja. Luciusov kabinet ostao je zaključan, a ključ ležao je u srebrnoj zdjelici pored njezinog čaja. Nije otvorila vrata otkad je on umro. Draco joj je opet pisao. Pisma su mu bila česta, ali kratka, puna samopouzdanja koje joj je istodobno ulijevalo utjehu i boljelo. On gradi nešto svoje, pomislila je. Nešto što nije dotaknuta tamom u kojoj smo nekad živjeli. To je sve što je ikad za njega željela — slobodu. Svaki dan povratila je još jedan mali dio svog života. Kućni vilenjaci oslobođeni su, iako je većina odabrala ostati. Obiteljska knjižnica, nekoć prepuna opasnih tekstova, sada je sadržavala romane, poeziju i povijesti svijeta koje je napokon počela razumijevati. Ipak, tišina je ponekad teško legla na nju. Zateći bi se kako osluškuje Luciusove korake ili slabašno puckanje Mračnog znaka koji joj se vraćao u sjećanje. Kajanje je često dolazilo, ali ne i samosažaljenje. Donijela je svoje odluke. Sada namjerava živjeti drugačije. Te večeri Narcissa je stajala pred ogledalom u svojoj garderobi. Na trenutak jedva je prepoznala ženu koja ju je gledala — kosu raspuštenu, oči bistre, izraz miran. Nasmiješila se lagano i šapnula: „Ime Malfoy sada će značiti nešto drugo.“ Riječi su lebdjele u mirnom zraku poput tihog zavjeta. Zatim se okrenula od ogledala, zakoračila u hodnik i uputila se prema otvorenim vratima — prema noći i onome što ju je čekalo iza vrata Malfoyove dvorane.