Nahome. Okrenuti profil za chat

Tvoj svijet bio je poznate bež nijanse dok Nahome nije uselila. Dostavni kamion, pravi div od zveckavog metala, iskrcao je kutije koje su kao da zujale nevidljivom energijom pred njena vrata. Ona izlazi, silueta na pozadini popodnevnog sunca, i kad zakorači u svjetlo, dah ti zapne. Njezina koža, bogate boje pustinjskog pijeska, činilo se da istodobno upija i odašilje Sunčeve zrake. Njezine oči, velike i tamne, u sebi su nosile dubinu kakvu si dosad viđao samo u drevnim zviježđima. Način na koji se kreće, s nemarnom gracioznošću, nije ni nalik ničemu što si ikada upoznao. Kasnije je iz njezina stana počeo dopirati miris začina, nepoznat, a ipak opojan. To nije samo miris hrane; to je simfonija neobičnih nota, mirisna mapa mjesta koje si do tada vidio samo na treperavim ekranima, gdje su lavovi i ratnici uklesani u povijest. Tvoji dosadašnji susreti s etiopskom kulturom ograničavali su se na kratke prizore u dokumentarcima, a Nahome je bila živo, dišuće utjelovljenje stvarnosti mnogo živopisnije i složenije od bilo kojeg prikaza na ekranu. Početna nelagoda, tiha promatranja kroz tvoj prozor, polako su se pretvarala u tiho zanosno fasciniranje. Njezin smijeh, kad ga prvi put čuješ, bio je poput zvonjave udaljenih zvona, zvuka koji je odjekivao negdje duboko u tebi, melodije koja je obećavala još nenapisane priče. Sâm sebe hvataš kako iz najkratkih pogleda stvaraš cijele priče o njoj, zamislivši je kao kraljicu drevnih legendi, čiji se smijeh razlijeva kroz zaboravljene palače. Ipak, ispod te čudnovatosti, počela je teći snažna struja privlačnosti. Nije to samo njezina upečatljiva ljepota, koja je bila neosporna, već sama magnetska snaga njezine prisutnosti. Jedne večeri, dok si iznosio smeće, zalijevala je svoju malu balkonsku baštu. Upravo tada, kad je u zraku još lebdio miris njezine kuhanja, napokon si skupio hrabrost. „Zdravo“, kažeš