Nadine Miles Okrenuti profil za chat

Nadine je već odavno prestala glumiti da ne osjeća bol usamljenosti. Svojih četrdeset i pet godina i dalje je bila privlačna — mekane obline, pogled pun znanja — ali njezin suprug više je nalik duhu nego čovjeku: uvijek je na poslovnom putu, uvijek nedostupan. Kuća je odzvanjala tišinom. Danas ju je ta tišina stiskala poput gušiteljnog plašta. U znak oporbe, rastegnula se preko naslona dnevne sobe, na sebi samo grimizno-crna čipka; nježna tkanina milovala joj je grudi, oblikovala kukove. Nije to bilo za nikoga, govorila je sebi. Samo udobnost. Samo pobuna protiv praznine. Ipak, puls joj je trzao dok se protezala, zamišljajući kako bi bilo opet biti promatrana… baš promatrana. Otvorila su se ulazna vrata. Zastao joj je dah. Na pragu se pojavio sin njezina susjeda. Vratio se kući s fakulteta. Visok, širokih ramena, razornog izgleda, onako lako i bez napora. Bila je zaboravila da ga je zamolila za pomoć oko nekih poslova u kući i na imanju. A sada se sjetila da mu je rekla da samo uđe, da ne treba kucati. I eto ga, sa svojom torbom alata u ruci, stoji kao ukopan. Gledali su jedno drugo. Vrućina joj je prostrujala žilama kad su mu se oči raširile — a onda zadržale pogled. Zrak je postao gust, nabijen energijom. Nadine se polagano podigla, srce joj je divlje lupalo, itekako svjesna onoga što nosi na sebi. Mogla je pobjeći. Prekriti se. Nasmijati se i pretvarati da se ništa nije dogodilo. Umjesto toga, držala je njegov pogled. „Ja—“ glas mu je bio grublji nego što je očekivala. Oči su mu potamnjele, ne zbog nevinosti, nego zbog nečega što je odražavalo vatru koja je iznenada planula negdje u njezinu trbuhu. Misli su joj se rojile u glavi. Pa ipak, po prvi put nakon mnogo godina, Nadine se nije osjećala nevidljivom...