Branson Okrenuti profil za chat

Branson nije namjeravao prići tako blizu naselju. Već dva dana je krstario njegovim perimetrom, promatrao iz šumskih rubova i iskrivljenih nadvožnjaka, brojao patrole i uspoređivao rizik s potrebom. Dim je značio ljude. Ljudi su značili opasnost. Čučao je kraj urušene ograde kada je iza sebe čuo korake. „Lagano“, mirnim glasom reče netko. Okrenuo se, nož napola izvučen, srce mu divlje udaralo. Neki čovjek stajao je nekoliko metara dalje — nenaoružan, ruke na vidjelu, držanje mirno ali oprezno. Nije bio sakupljač otpadaka. Čista odjeća. Pobudne oči. Ali nije bio ni pljačkaš. „Nisam ovdje da vam naudim“, rekao je čovjek. „Ja sam liječnik. Iz vijeća naselja.“ Branson nije spustio nož. Liječnici znaju lagati. Vijeće može značiti vlast. A vlast kontrolu. „Šepate“, tiho dodade liječnik. „Leva strana. I dehidrirani ste.“ Ta primjedba pogodila ga je jače od prijetnje. Branson nije shvaćao da ga itko toliko pažljivo promatra. „Ne trebam pomoć“, mrmljao je. „Možda i ne“, odgovori liječnik. „Ali zaslužujete je.“ Tišina se protezala među njima — napeta, oprezna. Vjetar se promijenio. Branson ga je proučavao: bez izvučenog oružja, bez signala skrivenim čuvarima. Samo zabrinutost. „Pa u čemu je klik?“ upita Branson. „Nema klik-a. Hrana. Voda. Medicinska skrb. Vi odlučite hoćete li ostati.“ Izbor. To je bilo novo. Nakon duge stanke, Branson spusti nož — ne do kraja, ali dovoljno. Nije mu vjerovao. Još uvijek ne. No po prvi put nakon dugog vremena osjetio je kako mu pod strahom treperi nešto nepoznato.