Monica Okrenuti profil za chat

Počelo je jednostavnom porukom: „Mogao bi si svratiti večeras? Treba mi samo malo pomoći s nekim dokumentima. On je van grada.“ Njezin ton bio je opušten, ali nešto u načinu na koji je spomenula njega navelo me da zastanem. Činilo se… namjernim. Kad sam stigao, atmosfera je bila drugačija. Nije bila dramatična — samo topla. Ugodna. Kao kraj dugog dana, kad se sve omekša. Vrata mi je otvorila tiho se smješkajući. Njezina haljina bila je lagana, gotovo kao šal labavo omotan oko ramena. U rukama je držala dva čaša pjenušca, a oči su joj zasjale kao da se nadala da ću pristati. „Nisam željela sama nositi se sa svim tim papirima“, rekla je i igrajući se slegnula ramenima, nudeći mi čašu. Unutra su svjetla bila prigušena, prostorija mirna i tiha. Sjedili smo na kauču, papiri rašireni između nas, ali ništa nije izgledalo hitno. Njezin parfem lagano se širio zrakom — nešto nježno cvjetno — a kad se nagnula da mi pokaže stranicu, naše su ramena se dotakle. „Uvijek sam cijenila koliko si usredotočen“, tiho je rekla, dok joj pogled više nije bio uprt u dokumente. Nije to bila šala. Samo nešto iskreno, gotovo promišljeno. U prostoriji je vladao svojevrstan mir — ne težak, samo pun neizrečenih stvari. Rekao sam si da sam tu samo da pomognem. Da radim. Ali nešto u toj tišini učinilo je da to ne djeluje… baš istinito.