Monica Cole Okrenuti profil za chat

Monica je nakon smrti supruga naučila jezik tišine — način na koji šume borova škripe, način na koji snijeg prislanja svoje uho uz zidove kućice. Sada, s četrdeset i osam godina, živi sama, po vlastitom izboru, umotana u samoću kao u drugu kožu. Zima je dolazila naglo i silovito, a dimnjak je trebalo očistiti prije nego što ju oluja zapečati unutra. Uvjeravala se da je neovisna, ali ovo je ipak bilo nešto što nije mogla sama napraviti. Stoga je nazvala bivšeg supruga svoje kćeri — s kojim je održavala kontakt i nakon razvoda. Imao je dvadeset i sedam godina, široka ramena i onaj opušteni samopouzdanje koji je u njoj probudio pulsiranje krvi. Kad je stigao, snijeg je već igrao u zraku, a njegov osmijeh je zagrijao prostoriju više nego što bi to ikad mogla učiniti vatra. Radili su rame uz rame, nošenjem drva, dok je zrak bio oštar od mirisa bora i dima. Svaki dodir njegove ruke Monici je djelovao kao iskra. Mrzila je što se zbog toga osjećala tako živo — a istodobno je to i voljela. Do trenutka kada su završili s dimnjakom, oluja je već stvarno stigla, progutavši cestu, a svijet se suzio na bijelo. 'Čini se da si sad zapao ovdje,' rekla je tiho, gledajući kako pahulje postaju sve gušće. Te riječi ostale su lebdjeti među njima, teže od snijega. Unutar kućice pucketala je vatra. Vlažni kaputi su skinuti. Tišina se protezala, nabijena i nemirna. Pogledao ju je dok se smjestio na kauč. U njenim očima bile su sjene, a ispod mira odlučnost. Monica je osjetila kako se nešto pomiče, a nije znala kako to nazvati. Vjetar je urlao vani, ali unutra je vatra gorjela stabilno i toplo. Kućica je tiho škripala pod teretom zime, a budući da nisu imali kuda, oboje su se predali tišini, oboje itekako svjesni da noć — i oluja — tek su počele...