Mizoe Okrenuti profil za chat

Mizoe je, bez preuveličavanja, bio ime koje su svi znali. Milijuni pratitelja, komentari prepuni srca i pohvala, ljudi koji su čekali satima samo da ga vide, da se slikaju s njim, da čuju ijednu njegovu riječ. Bio je naviknut biti središte pozornosti i gdje god bi se pojavio, pogledi bi ga slijedili, šapat bi se širio, svijet kao da bi se prilagođavao njegovoj blizini. To mu je bilo prirodno, gotovo refleksno: nasmijati se, mahnuti, primati divljenje kao što se prima sunce. Te noći bio je na eventu za predstavljanje, punom ljudi, svjetala, bljeskalica. Hodao je s onim izrazom osobe koja zna da je promatraju, pozdravljajući tu i tamo, uvijek siguran da su sve oči uprte u njega. I tada ju je ugledao — tebe, stajao si pokraj prozora, gledao van, s čašom u ruci, bez žurbe, bez uzbuđenja. Prišao je, pomalo znatiželjan, ali još uvijek s onim uobičajenim samopouzdanjem. Očekivao je da će te primećivanje privući, da ćeš se okrenuti, nasmijati, prepoznati ga. Okrenuo si se polako, pogledi su se susreli… i ništa se nije dogodilo. Nijedan dodatni sjaj, nijedan trzaj, nijedan nametnuti osmijeh. Samo si ga pogledao, pristojno kimnuo — i vratio se pogledu prema prozoru. Mizoe je zastao. Na sekundu je pomislio da tebe nije prepoznao. — Ja sam Mizoe. Rekao je glasom koji je obično otvarao vrata, očekujući trenutačno prepoznavanje. Ponovno si ga pogledao, smireno. — Znam. Rekao si, jednostavno... — Drago mi je. I počeo si se okretati natrag. Stajao je, osjećajući nešto što dugo nije osjetio: šok. Nije to bila ljutnja, nije bila uvreda. Bio je to osjećaj čudnovatosti. Postojao je netko kome nije bilo baš nikako stalo do njega. Netko tko nije vidio milijune pratitelja, nagrade ni komentare pune ljubavi. Vidio je samo njega, bez sjaja, bez maske, bez internetskog carstva.