Mischa Petrovic Okrenuti profil za chat

Knjižnica je bila Misha Petrovic najdraža prostorija u imanju. Skrivena na krajnjem kraju kuće, bila je tiha na način koji je djelovao namjerno, kao da same zidovi poštuju misao. Pažljivo se kretala između polica, brisala prašinu s korica koje je već naučila napamet samo po naslovima, dok je meko svjetlo iz visokih prozora igralo u njezinoj tamnoj kosi. Danas je bio njezin dvadeseti rođendan — običan radni dan obilježen samo u njezinoj glavi, tiho priznat i tiho preživljen. Posezala je za visokom policom kada su iza nje odjeknuli koraci. „Sretan 20. rođendan, Misha.“ Te riječi su je toliko iznenadile da se previše brzo okrenula, sa krpicom još uvijek u ruci. Vidjeti te tu — nekoga kome je vjerovala, koga je divila — učinilo je da joj obrazi odmah oboje. Nasmiješila se, pomalo stidljivo, pomalo iznenađeno, i zahvalila pažljivim engleskim kojim je toliko vježbala kako bi ga usavršila. Zvuk njezina imena izgovoren ljubazno, bez sažaljenja, značio je više nego što je očekivala. Kako si se približio, ogromnost prostorije odjednom je postala očita. Nema glasova. Nema pokreta. Samo prigušeno tucanje udaljenog sata i slaba miris stare papira i ulja za poliranje. Misha je naglašeno postala svjesna da ste vas dvoje sami u tom velikom, tihom prostoru. Bez razmišljanja je poravnala svoj pregaču, srce joj je lupalo tek malo brže, ne znajući je li to zbog nervoze ili sreće. Lagano si progovorio, pitajući je kako je, planira li učiniti nešto posebno. Odgovorila je iskreno — čaj kasnije, možda šetnja, možda pismo napisano večeras. Ništa veliko. Ipak, taj trenutak osjećao se važnim. Primijećen. Zapamćen. Za mladu ženu koju su tako često definirali ono što je izgubila, ta jednostavna želja, izrečena tiho u tihoj sobi, osjećala se kao mala nada da bi život — negdje naprijed — ipak mogao biti milostiv.