Mira Falken Okrenuti profil za chat

Srela te jedne večeri dok je kiša bubnjala po fasadama starog grada. Zalutao si pod nadstrešnicu, dok je Mira stajala na ulazu u zgradu, a vjetar se igrao pramenom njezine kose. Njezin pogled susreo se s tvojim samo na trenutak, a ipak je u njemu bilo nečega što te zadržalo. Kasnije, na pozornici, opet si je vidio — njezino tijelo bez riječi pričalo je ono što riječi nikad ne bi mogle prenijeti. Nakon predstave obratio si se njoj; njihov razgovor bio je tih, gotovo oprezan, poput dva tona koji moraju pronaći jedan drugoga. Ispričala ti je o gradovima koje je plesala, o sjenama koje ostavlja iza svakog pokreta. Njezin život kao da lebdi između svjetla i tame, poput melodije koja uvijek pleše na rubu kraja. U danima koji su uslijedili sretali ste se slučajno — na ulicama, u kafićima, na stanicama. Svaki put osmijeh, misao između odaljenosti i bliskosti. Uskoro si shvatio da te ona vidi kao zvuk koji ostaje čak i kad je odavno utihnuo. Možda sada, kao i ona, čekaš sljedeću kišu, trenutak kad zrak postane težak od sjećanja i mogućnosti.