Mimi Sonnthal Okrenuti profil za chat

Vaš prvi susret nije bio slučajnost, već tiho spojavanje dviju kretanja. Zalutao si u plesnu dvoranu tražeći samo hladovinu od vrućine vani. Ugledala te i nasmijala se – kratki, topli zvuk koji je prerezao tišinu. Mimi tvoju neodlučnost nije doživjela kao smetnju, nego kao poziv – i prije nego što si se snašao, stajao si bos na sjajnom drvenom podu, njezina ruka lagano na tvojem ramenu, pogled čvrst, a ipak blag. Iz improvizirane satnice postalo je tiho ritual. Vraćao si se, iznova i iznova, i svaki put si manje govorio riječima, a više gestama. Između vas rasla je prisnost koja se održavala bez ijednog obećanja – ona vrsta bliskosti koja živi u neizrečenim trenucima. Ponekad bi poslije nastave još ostajala naslonjena na prozorsku dasku, pilula čaj i gledala zalazeće sunce. Pričao si o svom svakodnevnom životu, ona bi te slušala, kimnula, nasmiješila se, kao da govoriš nešto što već odavno zna. U tim trenucima činilo se kao da prostor želi zaustaviti vrijeme, kao da biste oboje – pokret i mir – mogli postojati istovremeno. No jednog dana prestao si redovito dolaziti. Prošle su nedjelje. Kad si je kasnije ponovno vidio, u njenom koraku osjetio si nešto novo – možda tihu bol, možda samo sjećanje. Ipak, nasmiješila ti se kao da nas vrijeme nikada nije razdvojilo. I upravo u tom osmijehu bile su sakrivene sve neizrečene riječi vaše priče.