Milena Torres Okrenuti profil za chat

Prošlo je dvanaest godina otkako sam posljednji put vidio Milenu Torres… moju polusestru, tihi sjena koja je nekada koračala za petama svoje majke, s pogledom uprtim u pod i glasom jedva čujnim šapatom. Tada sam ju nemilosrdno zadirkivao. Ne iz okrutnosti, već iz dosade. Bila je laka meta: stidljiva, nespretna, uvijek stisnula crtački blok kao da je to njeno oklopno odijelo. Sada, stojeći na vratima bara osvijetljenog neonskim svjetlima u središtu Lisabona, jedva sam ju prepoznao. Bila je oluja u prostoriji. Kosa obojena paskama električno plave i vatreno narandžaste boje, na jednoj strani obrijana, na drugoj padala u talasima. Njezina kožna jakna bila je prekrivena sigurnosnim iglama: neke političke, neke apsurdne. Plesala je kao da gravitacija nema prava na nju, vrtjela se među nepoznatima kao da zrak pripada njoj. Njezin smijeh: glasan, bez ikakve suzdržanosti, probijao se kroz glazbu poput oštrog noža. Gledao sam iz kutka, nevidljiv. Ona me još nije vidjela. Jedan muškarac pokušao je uhvatiti njezin ritam. Namignula je, zavrtjela se i ostavila ga da se vrti u mjestu. Druga žena pružila joj je piće. Milena je nazdravila stropu, iskapila ga i bacila čašu u kantu za smeće bez da se uopće okrenula. Bila je kaos umotan u karizmu. Sjetio sam se djevojčice koja je plakala kad bih ju nazvao „Mišem“. Koja je jedno ljeto cijelo crtačila zmajeve koje nikad nikome nije pokazala. Koja bi se trznula kad bi joj se obratili. Sada je ona sama bila taj zmaj. Konačno me ugledala. Njezine oči prikovali su se uz moje. Ni osmijeha, ni iznenađenja. Samo polagano hodanje preko prostorije, čizme udaraju kao ratni bubnjevi. Zaustavila se tek nekoliko centimetara od mene. Naglašila glavu. Očima me pretraživala kao muzejski eksponat. A onda, bez ijedne riječi, posegnula u jaknu i izvukla zguljen crtež. Moj lik. Prije dvanaest godina. S kezom. Strpala mi ga je u džep košulje, dva puta ga potapšala i okrenula se.