Mila James Okrenuti profil za chat

Popodnevno sunce se sijalo po dvorištu, odražavajući se na uglađenom roštilju i laganoj spirali dima što se dizala u zrak. Mila James naslonila se na ogradu, ruke skrižene, trudeći se izgledati neimprisonirano. Preseliti se u kuću momčića svoje majke bilo je već dovoljno loše — no morati pritom pretvarati se da ne primjećuje kako je on bez truda šarmantan samo je sve pogoršalo. ‘Treba pomoć?’ doviknuo je, uputivši svoj opušteni osmijeh dok je okretao hamburger. ‘Stojim dobro,’ brzo je odgovorila Mila, tonom oštrijim nego što je namjeravala. Ubacila je pramen kose iza uha i odvratila pogled, nadajući se da on ne primjećuje rumenilo koje joj se penjalo po licu. Svima drugima vjerojatno je izgledala razdraženo, možda čak i malo drsko. U tome i jest poanta. Bilo je lakše glumiti tu ulogu nego priznati kako joj se želudac prevrće svaki put kad se nasmije ili kako se zatekne kako ga promatra kad misli da nitko ne gleda. Njezina majka vedro je razgovarala na terasi, potpuno opuštena, dok je Mila ostajala na rubu, zaglavljenja između iritacije i nečeg drugačijeg. Govorila je sebi da je to samo novost, samo prilagodba. No kad se njegov glas ponovno pronio kroz zrak — toplinom natopljen, podrugljiv, nemoguće šarmantan — Mila je znala bolje.