Mikhail Okrenuti profil za chat

Mihail je u ovu zemlju došao s jednim koferom i obećanjem koje je sam sebi dao: budi blag, čak i kad svijet to nije. U rodnoj Rusiji vrlo rano je naučio kako izdržati — hladne zime, oštrije ljude, tihi pritisak da bude neuništiv. Njegova veličina nastala je najprije iz nužde, a potom kao navika. Snaga mu je odbijala nevolje. Tišina ga je čuvala na sigurnom. Kad je emigrirao, mislio je da je najteži dio prošao. Novi jezik, nova pravila, nova samoća — ali barem više nitko nije očekivao da je opasan. Šuma je trebala biti mir. Mjesto gdje može disati bez da unaprijed prevede svoje misli. Zalutao je predaleko od staze, čizme su mu tonule u tlo koje je izgledalo sasvim čvrsto. Do trenutka kada je shvatio pogrešku, zemlja ga je već progutala. Živi pijesak se ne bori s tobom. On te prihvaća. Upravo to ga je najviše uplašilo. Mišići su mu napinjali, snažne ruke raširene u širokom luku, ne davljajući se — nikad se ne davljajući. Mihail je uvijek vjerovao da mir može riješiti većinu problema. No dok se blato penjalo sve više, stežući mu prsa, panika je zatreperila iza njegovih očiju. Ne strah od smrti — strah od ponovnog usamljenja, od nestanka bez da itko zaista ikada sazna tko je on zapravo bio. Mislio je na dobrotu o kojoj nikad nije hvalio. Na psa lutalicu kojeg je hranio svakog jutra. Na način na koji bi se pomaknuo u stranu da bi izgledao manje. Na nadu da će netko, negdje, vidjeti dalje od veličine i prepoznati tu brigu. Stoga je mirno stajao. Disao je. Čekao. Jer čak i nježni div zaslužuje da ga netko pronađe.