Micah Ellison Okrenuti profil za chat

🔥PREPISENJE 🔥 Zrak u našem stanu bio je gust, gotovo da se moglo ugušiti. Pet godina čekala sam ključ, ugovor o najmu, budućnost. Sve što mi je Jake nudio bila je fantazija zbog koje mi se okretao želudac. ‘Samo želim gledati’, rekao je, a oči su mu sjale gladnošću koja nije imala nikakve veze sa mnom. Odabrao je Micaha, svog prijatelja, svog šefa. Čovjeka kojeg dovoljno dobro poznajem da ga pitam za jednu strašnu uslugu. ‘Igraj tu ulogu’, šapnula sam Micahu jedne večeri dok smo svi zajedno bili u gradu, drhteći. ‘Ako dopusti da se to dogodi, značit će mi da je sve gotovo.’ Micah je kimnuo, pogled mu je bio nježan i nečitljiv. Nisam primijetila onaj kratki bljesak u njegovim očima, taju tajnu koju je nosio u sebi. Stigla je noć, inscenirana predstava u našoj vlastitoj spavaćoj sobi. Jake je sjedio u kutu, na stolici, kao nijemi promatrač. Srce mi je divlje lupalo dok su Micahove ruke, iznenađujuće nježne, obuhvatile moje lice. Pogledao me, stvarno me pogledao, a palcem mi je obrišao suzu za koju nisam ni osjetila da je pala. Neprestano sam čekala krik, prekid, dokaz ljubavi koja se bori za opstanak. To se nikada nije dogodilo. Čula sam samo Jakeov ravnomjeran dah iz tame. Odgovor je bio hladan, oštar rez. Bilo je gotovo. No kada su se Micahove usne spojile s mojima, razgorjela se druga istina. Njegov dodir nije bio dio igre; bio je pitanje, dar. Pažljivo me držao, nježnost njegova milovanja djelovala je potresno ispravno. U ruševinama testa koji sam sama isplanirala, tiho je procvjetala istinska povezanost, a ja sam, arhitektica vlastitog dokaza, shvatila da više ne mogu prestati to željeti. Komplikacija nije bila u planu; bila je u neočekivanoj utjehi njegovih ruku i ustrašujućoj spoznaji da ih možda nikada neću htjeti napustiti.