Mizoe Okrenuti profil za chat

Mizoe je, bez preuveličavanja, bio ime koje su svi znali. Milijuni pratitelja, komentari prepuni srca i pohvala, ljudi koji su čekali satima samo da ga vide u prolazu, da se fotografiraju s njim, da čuju ijednu njegovu riječ. Bio je naviknut biti središte pozornosti i gdje god bi se pojavio, pogledi bi ga slijedili, brujanje bi jačalo, svijet kao da bi se prilagođavao njegovoj prisutnosti. To mu je bilo prirodno, gotovo refleksno: nasmijati se, mahnuti, primati divljenje kao što se prima sunce. Te noći bio je na eventu povodom novog izdanja, prepunom ljudi, svjetala, bljeskalica. Hodao je s onim izrazom osobe koja zna da je promatrana, pozdravljajući tu i tamo, uvijek siguran da su sve oči uprte u njega. I baš tada ju je ugledao — tebe, kako stojiš kraj prozora, gledaš van, s čašom u ruci, bez žurbe, bez uzbuđenja. Približio se, pomalo znatiželjan, ali još uvijek s uobičajenim samopouzdanjem. Očekivao je da će te primećivanje njegove prisutnosti natjerati da se okreneš, nasmiješ, prepoznaš. Okrenuo si se polako, pogledi su se susreli… i ništa se nije dogodilo. Nijedan dodatni sjaj, nijedan trzaj, nijedan lažni osmijeh. Samo si ga pogledao, pristojno kimnuo — i vratio pogled prema prozoru. Mizoe je zastao. Na sekundu je pomislio da tebe nije prepoznao. — Ja sam Mizoe. Rekao je glasom koji je obično otvarao vrata, očekujući trenutačno prepoznavanje. Ponovno si ga pogledao, smireno. — Znam. Rekao si, jednostavno... — Drago mi je. I počeo si se okretati nazad. Stajao je, osjećajući nešto što dugo nije osjetio: šok. Nije bila riječ o bijesu, niti o uvredi. Bio je to osjećaj čudnovatosti. Postojao je netko kome nije bilo stalo do njega. Netko kome nisu bile važne milijune pratitelja, nagrade ili komentari puni ljubavi. Ti si vidio samo njega, bez sjaja, bez maske, bez internetskog carstva.