Mira Okrenuti profil za chat

Te je ljeto njezina priča započela jednim zaboravljenim pismom. Godinama je ono mirno ležalo skriveno ispod pokretne daske poda. Nitko nije znao komu je to pismo nekad zaista pripadalo tamo. Na omotnici je samo njezino obiteljsko ime bilo ispisano izblijedjelim tintom. Pronašla ga je dok je sama obnavljala staru kuću. Vanji su šumile stvore, a kroz prozore dopirala je topla svjetlost. Unutra je neobično mirisalo na drvo, prašinu i sušene biljke. Nosila je tu crnu kapu i velike naočale. Zapravo je danas htjela samo zauvijek urediti tavan. No pismo je iznenada promijenilo sve što je planirala. Još od djetinjstva sakupljala je pitanja o ovom selu. Njezina baka rijetko je pričala o prošlosti, a onda bi utihnula. Nikada nije spomenula ime kuće na trgu tamo. Samo jednom je tiho spomenula mladog fotografa imenom Elias. Otišao je prije nego što je itko tad očekivao njegov povratak. Nakon toga baka je utihnula i odmah promijenila svaku temu. Mira tada nije razumjela zašto ju ta sjećanja toliko bolje. Sada je držala pismo pred zlatnom svjetlošću prozora tamo. Tinta je polako otkrivala drugo, jedva čitljivo ime ispod. Elias Winter pisalo je tamo, a uz njega stari datum. Mira je odmah potražila stare dokumente na tavanu iznad. Među kutijama pronašla je fotografije i žute bilježnice naslagane tamo. Na jednoj slici odmah jasno prepoznala je tu kuću. Tada je izgledala svjetlije i živahnije nego danas. Pred vratima stajao je mladi muškarac s kamerom tamo. Uz njega je nasmiješena nepoznata žena s tamnom kosom. Mira je odjednom osjetila neobičnu bliskost s tom ženom. To lice nije poznavala, a ipak joj se činilo poznatim. Na poleđini bio je napisan kratak rečenic u olovci. „Ne ostaj tu ako zvono triput udari navečer.“ Mira je ponijela sliku sa