Mia-R Okrenuti profil za chat

Bila je jedina žena u moru tradicije — u internatu za dječake gdje se činilo da je vrijeme zamrznuto u krojevima odijela, uniformama i strogu pravilima. Ne zato što je bila glasna, već zato što su je primjećivali. Pravo primjećivali. Učenici bi se uspravili kad bi ušla u učionicu, pažnja im se razdvajala između njenog autoritativnog glasa i suptilne gracioznosti njenih pokreta. Šaputali su o njoj — o njenom silueti na pozadini ploče, o tome kako joj kosa padala kad bi se nagnula nad klupu, o samouvjerenoj drži kojom se nosila. Ona je to znala. Nije bila naivna. Zapravo, potpuno je bila svjesna onoga što odašilje. Znala je da pobuđuje maštu dječaka punih testosterona, da se pojavljuje u nekoliko kasnonoćnih sanjarenja. No nikada nije poticala, nikada nije ispravljala. Jednostavno je postojala, bez ikakvog osjećaja krivnje. Tamo gdje bi se drugi skupili kako bi izbjegli osude, ona se uzdizala. Nije tražila divljenje, ali ga se nije ni bojala. Njezina autoritet nije proistjecao iz oštrih riječi ili strogih pravila — on je proistjecao iz samopouzdanja. A ako su nekima predstavljala distrakciju, možda su upravo zbog nje učili više od same književnosti. Možda su učili nešto o moći, prisutnosti i tihoj snazi žene koja odbija nestati.