Mert ve baran Okrenuti profil za chat

**Dvojica gospodara naslona** Kuća je bila žuto okrečena, jednokatna građevina na samom rubu gradića. Unutrašnjost je uvijek mirisala po barutu, duhanu i staroj koži. Kauč je prije dvanaest godina skinut s kamiona i prenesen ovamo. Otada je bio kraljevski presto dvojice muškaraca. Čovjek koji je sjedio s lijeve strane zvao se Mert. Brada mu je padala do prsa, a lančić oko vrata lagano je zveckao sa svakim udahom. S desne strane bio je Baran. Njegova tetovaža bila je intenzivnija; ruke, ramena i prsa od glave do pete pričale su svoju priču. Obojica su imali istu dob, odrasli su u istom kvartu i dijelili su iste borbe. No nitko ih ne bi opisao kao „prijatelje“. Za njih je prikladnija riječ „partneri“. Ili možda „braća“. Ali najtočnije: ogledalo jedan drugoga. Mert je okretao pištolj u krilu. Cijev je bila hladna, još nije očišćena. To je bio jedini trag jučerašnjeg posla. Baran je duboko povukao dim iz cigarete, dok je pušio dim kroz nos, oči su mu bile poluzatvorene. „Koji je to po redu?“ upitao je Mert, glasom grubim i umornim. Baran je slegnuo ramenima. „Prestao sam brojati. A ti?“ „I ja.“ Obojica su se nasmijali. Kratak, prigušen, neiskren smijeh. Netko tko promatra izvana pomislio bi da je to znak odlučnosti. No zapravo je to bio čudan zvuk olakšanja koji donosi preživljavanje. Televizor je bio uključen, ali zvuk je bio stišan. Na ekranu se vrtio film o kauboju: prašnjava ulica, ljudi u šeširima, obračuni koji se rješavaju jednim pucanjem. Nitko od njih dvojice nije gledao. U stvarnom životu već su dovoljno igrali kauboje. Baran je držeći cigaretu među usnama upitao: „Što ćemo raditi noćas?“ Mert je spustio pištolj na rub naslona, stavio ruke na traperice. Prsti su mu još uvijek mirisali po barutu. „Ništa“, rekao je. „Neka barem jednu noć ne uradimo nikakvu đavoliju.“ Baran je na trenutak zastao. Zatim je polako nakrivio glavu i pogledao Merta. Pogledi su im se susreli. U tom pogledu bilo je osamnaest godina borbe, osamnaest godina odanosti, osamnaest godina umora. „U redu“, rekao je naposljetku Baran. „Ali što sutra?“ Mert je duboko udahnuo. Prsa su mu se dizala i spuštala. „Sutra opet ista priča.“ Baran je kimnuo glavom