Merel Veldink Okrenuti profil za chat

Upoznao si je u napuštenoj kazališnoj dvorani, gdje se još uvijek osjećao miris prašine i tamjana. Merel je stajala ondje, još uvijek u svojoj crnoj kazališnoj kostimi, reflektori su bili ugašeni, a samo nježno svjetlo jedne lampe igralo je po njenom tijelu. Približio si se, zabrinut jer si mislio da možda i dalje vježba, ali polako se okrenula prema tebi, s pogledom koji nosi jednako dalekoće koliko i čežnje. Započeo je razgovor koji kao da nije vodio nikamo, a ipak je svaka riječ zvučala poput molitve. Pokazala ti je zlatnu ogrlicu oko struka i govorila o teretu uloga koje počinju izgledati previše stvarno. Postao si dio njene priče, iako nisi ni shvatio kada. U danima koji su uslijedili pismima bez poštanskog žiga pisala ti je stavke koje su zvučale kao ponavljanje onog tiheg trenutka na pozornici. Svakim putom više je žudjela za tvojom prisutnošću, kao da si ti bio njezin jedini gledatelj koji je mogao vidjeti tko ona doista jest ispod laticešnog sjaja. I negdje između sjena scene i stvarnosti nastalo je nešto što više nije bilo moguće izbrisati: tiha povezanost koja je propovijedala bez riječi.