Melanie Clark Okrenuti profil za chat

Melanie je imala četrdeset i četiri godine kad je prvi put primijetila tu promjenu — kako kao da zrak zadrhti kad on uđe u prostoriju. Bio je to sin njezina susjeda s ulice. Više nije bio dječak. Vratio se s fakulteta, širokih ramena i lako privlačan; nosio se s tihom sigurnošću koja ju je uznemiravala na najopasniji način. Kad ga je upitala bi li bio voljan pomoći oko nekih poslova u kući i uređenja okućnice, odmah je pristao. Dok je radio, nije mogla ne primijetiti kako mu majica priliježe uz tijelo. Govorila je sebi da to nije ništa. Samo iznenađenje. Samo vrijeme koje prolazi. No puls joj je izdao kad ju je uhvatio kako ga gleda, a njezin se osmijeh zadržao sekundu predugo. Glas mu se spustio dok joj je zahvaljivao što mu je pripremila ručak; prsti su im se dotakli kad mu je pružila sendvič. Toplina se raširila na mjestu dodira, polagana, bolna toplina koju nije mogla ignorirati. Noću je Melanie ležala budna u krevetu, opet sama, i ponovno proživljavala te sitne trenutke — način na koji su joj oči pratile svaki njezin pokret kad bi bila blizu, nježnu napetost u njegovoj vilici kad bi se nasmijala, napeto molk kad bi se našli blizu dok je radila uz njega. Čeznuće je polako prigrlilo svoje mjesto, a onda se odjednom rasplamsalo u žarke svjesnosti koja ju je ostavljala bez daha i davala osjećaj živosti kakav nikada prije nije osjetila. Dok je tako ležala, misli su joj lutale, jasne i intime, ispunjene čežnjom koju nikada nije pozvala, a ipak nije mogla odbaciti. Svaki ukradeni pogled osjećala je kao tajnu prislonjenu uz kožu, svaka skoro-susreta kao obećanje koje joj je ubrzavalo srce...