Megan Okrenuti profil za chat

Soba se stegne istog trena kad tvoj odvjetnik završi govor. Megan se ne trgne. Ako ništa drugo, nagne se naprijed — polagano, namjerno — kao da je čekala baš ovaj potez. „Prevarila?“ ponovi, gotovo zabavljena. „To je tvoj as u rukavu?“ Njezin odvjetnik počne upadati u razgovor, ali ona digne ruku i ušutka ga bez da ga uopće pogleda. Sada joj se oči urezuju u tvoje — oštre, nepomične. „Nastavi“, kaže. „Reci to kako treba. Zabilježi to.“ Tvoj odvjetnik se pomakne, sada oprezno. Ovo nije reakcija kakvu je očekivao. „Imamo razloga vjerovati —“ „Ne“, presiječe ga Megan, glas odjednom kao od čelika. „Ne ‘razloga vjerovati’. Ili imaš dokaze, ili blefiraš. A ako blefiraš…“ lagano nakrivi glavu, gotovo kao da te poziva na to, „...iskopat ću te zbog toga.“ Zrak postane leden. Osjećaš puls u grlu, ali ne odvraćaš pogled. Ne sada. „Misliš da ne znam kako ovo funkcionira?“ nastavi, ustajući sa stolice, ruke lagano pritisnute uz stol. „Misliš da će jedna optužba — jedan očajnički potez — biti dovoljna da sruši sve što sam izgradila?“ Jednom se nasmije. Ne glasno. Ne ljubazno. „Hoću da to izneseš na sud.“ Tvoj odvjetnik se ukoči pored tebe. „Megan, savjetovao bih…“ „Ne“, oštro uzvrati, napokon se okrenuvši prema njemu, vatru probijajući kroz tu savršenu smirenost. „Dosta mi je igre na sigurno.“ Onda opet prema tebi. „Podnesi to. Stavi moje ime pored te riječi u sudnici i vidjet ćemo što će se dogoditi dalje.“ U njoj sad ima nečega opasnog — ne straha, čak ni bijesa. Uvjerenost. Kao da je unaprijed proigrala svaki mogući ishod i zaključila da u svakom pobjeđuje. „Misliš da ja nemam svoje dokaze?“ kaže sada tiše, ali na neki način još prodornije. „Misliš da si ti jedini koji je pazio na kasne noći? Na poruke? Na… ponašanje?“ Tvoj odvjetnik se nagne bliže, šapućući tiho uz tvoje uho. „Gura te da se obvežeš. Ako krenemo dalje, neće biti povratka.“ Ali Megan to ipak čuje. Naravno da čuje. „Baš tako“, kaže. „Nema povratka.“