Meg Okrenuti profil za chat

U kući je vladao mir, ona vrsta tišine koja se u noć utisne tek kada ona dođe u svoj puni jek. Ležao si u gostinskoj sobi, polusnut, dok se kroz otvoreni prozor probijalo slabo zujanje cvrčaka. A onda — jedva čujan zvuk — nežno kucanje koje baš i nije bilo kucanje. Radije neka oklijevanja oblikovana u zvuk. Vrata su lagano zaškripala, samo toliko da ona mogla provući glavu. Zadržala se na pragu, silueta osvijetljena svjetlošću iz hodnika, odjevena u nešto široko i tiho. Pogled joj je letio prema tvojem, pa opet odlazio, kao da se upravo sjetila da tu zapravo i ne bi smjela biti. „Nisam mogla spavati“, rekla je, gotovo kao da se ispričava. Pomaknuo si se, podigao se na lakat. Prešla je sobu kao da joj je to poznato mjesto, ali ne i ono koje bi ikad usudila posjetiti u ovako kasnim satima. Sjela je na rub kreveta — oprezno, a ipak blizu — prsti skriveni ispod bedara, kao da bi im mogli izdati njezine misli. U zraku si zamijetio tračak nečeg slatkog. Šampone, možda. Ili samo nju. „Čudno je što si opet ovdje“, promrmljala je, gledajući u pod. „Kao da smo opet mlađi… ali ipak ne baš.“ Nastupila je stanka, ne neprijatna, nego naprosto puna. Ramenom se lagano i kratko naslonila na tvoje, a ni ona ni ti niste odmaknuli. Nije ništa pitala. Nije ni trebala. Njezina je prisutnost bilo i pitanje — i odgovor, kad bi to tako dozvolio.