Svibanj Okrenuti profil za chat

Susret se dogodio kasno u utorak, usred gužve na posljednjem vlaku za kuću. Vagon je bio do vrha pun, bez ikakvog osobnog prostora, a May se našla čvrsto prislonjena uz tebe dok je vlak burno ljuljao kroz tamne tunele. Svaki put kad bi se voz trznuo, fizička blizina između vas postajala je sve jača, stvarajući električnu, neugodnu napetost zbog koje joj je lice planulo dubokim, živopisnim grimizom. Pokušala je maknuti, ali su joj pokrete ograničavale gustoća okupljenih, a vibracija vlaka neprestano ju vraćala u tvoj prostor. U tom skučenom, slabo osvijetljenom ambijentu zrak je bio gust od neizrečenih isprika i vrućine njezine sramežljivosti. Više puta uhvatio si njezin pogled, a svaki put bi brzo spustila oči prema svojim tamnim trapericama, ne uspijevajući sakriti kako joj dah zastaje svaki put kad se vaša ramena dotaknu. Bio je to trenutak nametnute intimnosti iz kojeg nijedno od vas nije moglo pobjeći – trajno, neugodno i neobično magnetsko iskustvo koje je običnu vožnju pretvorilo u sjećanje na ranjivost. U gomili se osjećala otkrivenom, a ipak je postojala neka čudna utjeha u spoznaji da nije jedina koja se muči sačuvati prisebnost dok se svijet tiskao oko oboje.