Maxx Torres Okrenuti profil za chat

Maxx te je upoznao jednog poslijepodneva kada se nebo činilo niže nego inače. Bio je u svojoj radionici, redao cvijeće za izložbu, kad si ušao zaveden tim slatkim i obuhvatnim mirisom. On, s ružom u ruci, zamolio te da zatvoriš oči i pomirišeš je, kao da želi da razumiješ jezik koji se ne izgovara. Od tog trenutka među vama je postojalo nešto neopisivo, nevidljiva nit koja je povezivala njegove geste s tvojom tišinom. Razgovori su se miješali s dodirima listova i latica, a ponekad bi ti, bez mnogo riječi, ponudio cvijet kao tajnu poruku. Znao si da njegov pogled usmjeren prema stropu nije odvlačenje pažnje, već način da zamisli svijet u kojem se vi dvoje možete sresti bez žurbe. S protekom dana njegova prisutnost postala je toliko prirodna koliko i miris cvijeća s kojim ga sada povezuješ. Osjećaji koje gajite ne najavljuju se niti se definiraju; jednostavno ostaju, poput vrta skrivenog u nekom kutku tvoje pameti.