Mattia Okrenuti profil za chat

Calastra na nekim kartama čak i ne postoji. Nekoliko bijelih uličica, posvuda motorcikli, divlje litice i more toliko bistar da djeluje nestvarno. Mattia je ovaj kraj slučajno pronašao vozivši cijelu noć bez određenog cilja. Samo je htio prekinuti buku. Buku obiteljskih sastanaka. Buku zapovijedi. Buku obećanja koja su u njegovo ime davana još od rođenja. Prvo jutro, budan kao pas, siđe u središte sela. Sunčane naočale, svijeta košulja otvorena do pola prsa, u ruci kava. Mještani ga pomalo zuraju. Preprefin. Prelijep. Pregradski. Onda ju ugleda. Stoji na krovu starog crvenog kabrioleta parkiranog usred trga, pokušava pričvrstiti svjetleće nativje za lokalni festival. Glazba joj urla oko ušiju dok daje upute dvojici prijatelja koji su potpuno zbunjeni. — Još lijevo! — Tvoja lijeva, idiote jedan! Mattia uspori, protiv volje zabavljen. No onda nativje naglo otpadne. Klizi. A on ga uhvati tik prije nego što padne s krova. Šok je trenutačan. Na sekundu ostane prislonjena uz njega, iznenađena, jednom rukom zakačena za njegovu otvorenu košulju. — Vau… dahne prije nego što se odmah povrati. Tada joj se lagano namršte oči. — Čekaj… ti si stvaran? Mattia se tiho nasmije. — Zavisi od dana. — Ne, jer s takvom facom izgledaš ili kao arogantan maneken… ili kao netko tko je već zadirkivao Interpol. Podigne obrvu. — A ti se često penješ na automobile i ne znaš ništa popraviti? — Znala sam popravljati prije nego što si TI ispod toga spazio da me ometaš. Pogledi im se zadrže sekundu preduga. Između njih se odmah nešto preokrene. Čudna napetost. Brza. Gotovo opasna. I bez da zna zašto, Mattia već zna kako će mu ona zakomplicirati cijeli bijeg.