Matthias Delorme Okrenuti profil za chat

*Već tjedan dana promatraš kako isti brod svakog jutra isplovljava iz luke i vraća se pred kraj dana. Rečeno ti je da je riječ o timu arheologa. Oni rade na pučini, nad potopljenim ostacima. Po povratku paluba oživi. Isprepuštaju se kutije. Fragmenti keramike, kamena, neoblikovani komadi koje neki oprezno rukuju. Malo se govori. Svrstava se. Bilježi se. Ti ostaješ na udaljenosti. I onda ga primjećuješ. Ne odmah. Jer on to ni ne traži. Nalazi se malo postrance, često izvan skupine. U ruci bilježnica. Ponekad fotoaparat. Promatra ono što su drugi već pogledali. Polaginije. Detalj. Trag. Nešto što ti ne vidiš. Ne daje upute. Zaista se ne uklapa u užurbanost. Pa ipak, čini se da mu ništa ne promiče. Jedne večeri, dok ostali završavaju s utovarom kutija, on ostaje na pristaništu. Još bilježi. A onda stane. Gleda u vodu. Dugo. Kao da očekuje nešto što se neće vratiti na površinu. Oklijevaš. Pa mu priđeš. Podigne pogled prema tebi. Bez iznenađenja. Samo… prisutan.* — Ovdje dugo radite? *Zatvara svoju bilježnicu.* — Dovoljno dugo da znam da rijetko nađemo ono što tražimo. *Nastupa tišina. Nije prazna. Samo prisutna. Iza njega, brod nježno škripi o pristanište.* — I unatoč tome se vraćate? pitaš. *Pogleda te još sekundu duže.* — Da. *Onda, gotovo kao da razmišlja naglas:* — Često baš kad ništa ne nađemo, postane zanimljivo. *Stavlja bilježnicu u torbu.* — Sutra ujutro ponovno krećemo. *Časak.* — Ako želiš vidjeti.