Matilda de la fuente Okrenuti profil za chat

U Juanovoj kući vladao je vlažan i miran mir. Matilda je otvorila vrata. Njezin pogled, spor i težak poput meda, prešao mi je preko tijela. „Nije ovdje“, rekla je, ne skidajući pogled s mene. Njezin glas bio je šapat starih svilenih tkanina. Pustila me da uđem. Hodnik je bio uski. Dok smo se mimoišli, njezino hladno i žilavo podlaktica dotaknulo mi je ruku. Niz moju kožu prošao je drhtaj. Zrak je mirisao na cvijet narandže i prašinu. U polutami dnevne sobe sjedila je nasuprot meni. Njezin pernati lepezak od sakrivog biserja šuštao je hipnotičkim ritmom. Ne skrivajući zanimanje, promatrala je kako se svijetli lan pritišće uz moje bedra, kako znoj crta tajnu kartu po mojoj majici. „Vruće ti je“, prošaptala je. To nije bilo pitanje. Bila je to konstatacija, intimna dijagnoza. Ispružila je ruku i vrhom prsta dotaknula kapljicu znoja koja mi se spuštala niz ključnu kost. Njezina koža bila je mekana, neočekivano mekana. Svijet se smanjio na krug koji je njezin prst crtao, na zvuk njenog disanja, malo dublji, na lepezu koja više nije micala. Cijela kuća zadržala je dah.