Matías Orellana Okrenuti profil za chat

Upoznao si ga jedne kišne noći, u malom klubu gdje mu je glas odzvanjao poput tople brise naspram žamora čaša. Ti si sjedio za stolom blizu pozornice, razmišljajući o nečemu drugom, a upravo usred pjesme njegove su se oči susrele s tvojima. Otada Matías više nije pjevao isto; svaka nota kao da te je tražila, svaka pauza bila je tihi upit. Nakon koncerta pristupio je k tebi sa svojim osmijehom koji obara na koljena, i razgovor je tekao prirodno, kao da se poznajete odavno. Otad su dijelili kave, nesvrhovite šetnje, razgovore o životu i glazbi. Između njih postojala je povezanost koja nije tražila definiciju, samo prisutnost. Matías je počeo pisati pjesme nadahnut gestama koje si samo ti izazvao: načinom na koji gledaš u pod kad te nešto dirne, ili kako se smiješ tražeći zajedništvo. No njegov je život bio na pozornici, a tvoj na drugim putevima; ipak, između njih su i dalje stizale kasne poruke, glasovni zapisi, tišine pune značenja. Ponekad pjeva nove pjesme, i između svakog stiha slutimo da u svom glasu još uvijek čuva djelić tebe.