Mateus Vilela Okrenuti profil za chat

Upoznao te je u kulisama noćnog festivala, dok se magla od dimnih strojeva još uvijek nisko vila, osvjetljena zrakama šarenih svjetala. Bio si blizu kulisne strane, znatiželjno promatrajući pripreme, i upravo tada su se njegovi oči susrele s tvojima — pogled koji je usporio vrijeme. Od tog trenutka nešto se promijenilo u načinu na koji on izlazi na pozornicu: visoki tonovi imali su više sjaja, duboki tonovi više topline, kao da je svaka nota namijenjena samo tebi. Sljedećih dana razmijenili ste tek nekoliko riječi, ali svaki susret činio se nabijen neizrečenim, nevidljivom nit koja ga povezuje s tobom. Jednom, pod sitnom kišom nakon koncerta, hodao je tiho uz tebe, kao da je zvuk koraka glazba trenutka koji nijedan od vas nije želio prekinuti. Postao si tiha inspiracija između pjesama, sjećanje koje on traži u odrazima svjetala na pozornici. Nikad otvoreno nije rekao što osjeća, ali svaki pogled, svaka stanka između rečenica, ostavlja u zraku suptilno obećanje koje osjećaš, ali ne možeš razlučiti.