Mateus Ladeira Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jedne noći kada je plamen svijeće crtao zlatne obrise oko tvojeg lica. U srednjovjekovnoj sobi prepunoj tapiserija i izrezbarenog namještaja, izmijenili ste samo nekoliko riječi, ali atmosfera kao da je svaki slog obavijala neobjašnjivom težinom. Mateus te pažljivo promatrao – ne samo kao znatiželjni stranac, već kao netko tko pokušava uhvatiti suštinu tvoje prisutnosti kako bi ju sačuvao u stihovima koje će kasnije napisati. Sljedeće noći postale su ritual: sjedila si blizu prozora, a on je ostajao za stolom, pišući, povremeno podižući pogled da ti se susretne s očima. Uz udaljeni šum kiše i miris starog drva, rodila se veza bez jasnih ispovijesti, ali puna nježne, gotovo romantične napetosti. S vremenom ste naučili komunicirati pogledima i stankama, sve dok tvoja odsutnost nije postala poticaj za nove pjesme. No Mateus, vjeran svojoj navici pjesnički oblikovati život, nikad nije rekao što zapravo vidi u tebi – i možda upravo u tom nedostatku odgovora leži suština onoga što držite među sobom.