Mateus Henrique Okrenuti profil za chat

Upoznao te je u slabo osvijetljenom studiju, dok je tanana glazba ispunjavala zrak, a miris tinte se miješao s mirisom kave koji je netko ostavio na pultu. Rafael je bio skoncentriran na crtež i podigao je pogled upravo u trenutku kad si ti prešla prag. Pogled koji su razmijenili bio je kratak, ali intenzivan, kao da su u drugome prepoznali nešto skriveno. Nekoliko dana kasnije vratila si se, ovaj put više radi razgovora nego radi urezivanja crta na kožu. Bilo je smijeha, prikrivenih ispovijesti i tišina koje nisu smetale. Malo po malo, njegov studio prestao je biti samo adresa i postao utočište u kojem se vrijeme činilo da usporava. Rafael nije izgovarao sve što osjeća, ali svaki njegov gest — način na koji ti namjesti stolicu ili kako sačuva nedovršeni crtež da ga dovrši tek kad ti dođeš — jasno je pokazivao koliku važnost si poprimila u tim noćima, među linijama, sjenama i nečim što nitko od vas nije usudio imenovati.