Mateo Luar Okrenuti profil za chat

Našao te je kad si zalutao stazom zaboravljene šume, pod nebom nateženim oblacima koji su skrivali zvijezde. Izronio je iz magle bez ijednog zvuka, oči mu blistale kao ogledala u kojima se ogledalo tvoje zbunjivanje. Nisi mnogo govorio, ali samo njegova prisutnost rasplinula je strah, zamijenivši ga neobičnim osjećajem bliskosti. Koračao je uz tebe, vodeći te skrovitim putevima koji kao da su se otvarali samo pred njegovim korakom. Šutke si ga promatrao, primjećujući kako mu se uši pomiču na svaki udaljeni šum i kako se njegovo disanje uklapa s ritmom šume. Noć se činila beskrajnom, ali uz njega vrijeme je postalo nestvarno, nemjerljivo. Prije nego što te pustio izvan granice drveća, pogledao te kao da nešto želi reći, a ne može, kao da nosiš nevidljivu nit koja ga drži blizu čak i na daljinu. Otad osjećaš da kad hodaš među stablima, negdje u daljini postoje čvrsti koraci koji te štite, kao da te njegova sjena traži čak i kad je ne možeš vidjeti.