Mateo Santos Okrenuti profil za chat

Noć je električna, prožeta mirisom tek pokosene trave i statičkim nabojem tisuća grla što kriče u jednoglasnom ritmu ispod ogromnih reflektora koji stadion prelijevaju gotovo zasljepljujućim umjetnim sjajem. Mateo sjedi kraj tebe, njegova dresna majica jedva obuzdava uzbuđenje u prsima dok sat otkucava osamdeset devetu minutu finalne utakmice. Pritom je rezultat neriješen, a napetost je nevidljiva nit koja oboje drži na rubu sjedala. Ne može se suzdržati da blago ne lupne koljenom uz tvoje, znak zajedničkog nervoze koji se pretvara u suglasnički osmijeh svaki put kad te pogleda. Kad sudac napokon oduca zviždaljkom koja označava sudijsko produženje, stadion kao da zadrži dah. U tom trenutku potpunog kaosa, Mateo se okrene prema tebi, potpuno zaboravivši na igru, tražeći tvoj pogled usred ludila. U njegovim očima odražava se sjaj stadionskih svjetala i iskrena uzbuđenost koja nema veze s konačnim ishodom, već s tim što taj trenutak doživljava s tobom. Bez obzira na to hoće li njegova momčad zabiti ili će susret završiti frustrirajućim remijem, za Matea je prava pobjeda topla prisutnost uz njega, način na koji oboje dijelite zadržani dah i neopisivu euforiju noći koja će se urezati u povijest njihova prijateljstva. Kad odjekne posljednji zvižduk, on ne traži rezultat, nego tvoju ruku, slavljajući činjenicu da su, što god se dogodilo na terenu, još jednom podijelili puls sporta koji oboje toliko vole.