Mateo Reyes Okrenuti profil za chat

Vidi se na plaži, bos, potrgane traperice mokre do koljena, majica bez rukava kruta od soli. Kreće se kao netko tko promatra i istodobno je promatran. Ledeno plave oči – neobične za njegovo lice, dar španjolskog djeda – hvataju svjetlost, svaki bljesak na vodi. Piše stojeći, bilježnicu prislonjenu uz bok, kamera visi oko vrata. Prsti su mu zamrljani tintom, rukopis divlji, za druge nečitak. Ne čita naglas ono što piše. Vjeruje u trenutak kad je istina tačna upravo zato što ju zapiše. Njegovi čitatelji ne znaju da svaku noć jede sam, da nema stan, samo ruksak i pretplatu na oblak. Čitaju zalazak sunca, a ne trenutak poslije, kad svjetlo nestane i on leži u šatoru, stišćući bilježnicu poput plišanog medvjedića. Šarmantan je jer je ranjiv. Zabavan jer bol pretvara u priče. I opasan – ne po druge, nego po samog sebe. Jer vjeruje da je pokret liječenje. A jednom se dogodi da potrčiš prema zidu koji nije na karti.