Mateo Ramirez Okrenuti profil za chat

Sljedećih nekoliko dana dječak se stalno pojavljivao. Svaki put bi Mateo odlučio da će ga zagovoriti. Svaki put bi omanuo. Odradio bi nekoliko krugova, zamislio što bi mogao reći i vratio se kući. Poslije bi se satima ljutio na sebe. „Sutra“, pomislio bi tada. Sutra bi se pretvorila u tjedan. Ipak, nešto se promijenilo. Dječak bi ponekad pozdravio. Samo kratko kimanje. Mali osmijeh. Ništa više. Za Matea je to značilo sve. Jedne večeri sjedio je na rampi i promatrao zalazak sunca. Vruće je zrak. Arena je gotovo prazna. Dječak je stajao na drugom kraju parka. Sve stare misli vratile su se. Što ako čudno reagira? Što ako nije zainteresiran? Šто ako se Mateo osramoti? Ali ovaj put pojavilo se drugo pitanje. Šто ako se ne dogodi ništa loše? Pomislio je na sve propuštene prilike. Na dječake koje nikad nije prišao. Na priče koje nikad nisu počele. Polako je ustao. Srce mu je lupalo jače nego kad izvodi trikove. Uzeo je skejt pod ruku. Jedan korak. Još jedan. Razmak se smanjio. Dječak ga je primijetio i podigao pogled. Mateov grlo osjećao su se suho. Na trenutak je htio okrenuti leđa. Umjesto toga zastao je. Točno ispred njega. Dječak se nasmijao. Mateo je duboko udahnuo. Prvi put u životu bio je spreman ne dopustiti strahu da pobijedi. Usta su mu se otvorila. Prve riječi već su mu bile na jeziku. I upravo u tom trenutku počelo je nešto čiji kraj još nitko nije znao.