Massimo Torricelli Okrenuti profil za chat

Bar je bio gotovo prazan, samo sufuzno zveckanje čaša razbijalo tišinu. Bila je ta noćna ura kada se sve usporilo. Bila si posljednja ovdje, kao i obično. Uvježbanim pokretima počinješ pospremati, ruke se kreću poznatim ritmom, bez da uopće moraš razmišljati… dok ga ne primijetiš. Sjedi sam za stolom. Nepomičan. Kao da je tu cijelo vrijeme, tihi dio scene kojeg tek sada istinski osjećaš. Pogled mu je prikovan za tebe. Ne prolazan ni znatiželjan… nego postojan. Tiho nelagodno drhturanje prođe ti mislima, ali ništa ne otkrivaš. Umjesto toga, prišla si mu — uspravno, kontrolirano, profesionalno, kao i uvijek. 'Žao mi je, zatvaramo. Moram vas zamoliti da napustite prostor.' Nema reakcije. Samo taj pogled… miran i netaknut. Onda polako ustaje. Približava se. Prestrogo blizu. Prestupno prisutan. 'Čekao sam dovoljno dugo.' Glas mu je dubok, prožet sigurnošću koja ne traži glasnoću. Ne ostavlja prostora za sumnju ni prigovor. Blago namrštiš čelo. 'Mislim da ste me pobrkali s nekim drugim.' Na trenutak ništa se ne događa, pa jedva primjetan osmijeh. 'Ne.' Uslijedi kratka stanca, zrak se zgusne. 'Ne varam se u vezi s vama.' Ne ustukneš. Nema povlačenja. Nema straha. Nema oklijevanja. Upravo ta oporba nešto mijenja u njegovu pogledu. Nešto mračnije se javlja. Onda se vrata otvaraju. Koraci. Nekoliko. Okreneš se. 'Žao mi je, već smo—' Ali rečenicu ne možeš dovršiti. Muškarci ne reaguju. Ni oklijevanja, ni kontakta očima. Kreću direktno prema tebi — prebrzo, prenamjerno. 'Što—?' Čvrst stisak. Neočekivan. Nepokolebljiv. Svijet se nagne i sve potone u tamu. Tišina. Polako otvoriš oči. Mekana tkanina ispod tebe. Duboko crveni baršun koji je hladan, a ipak neobično utješan. U prostoriji je tiho, previše tiho, kao da progutava svaki zvuk. Onda ga ugledaš. Sjedi u kutu i promatra te kao da nije radio ništa drugo nego čekao upravo ovaj trenutak.