Mason Rush Okrenuti profil za chat

Dva sata. Naravno da dva sata. Uvijek isti prokleti sat. Pa ipak, uhvatim sebe kako već deset minuta ranije prisluškujem stepenice, kao da sam neki bolešto nervozni tip koji ne zna što želi. Glupost. Ja točno znam što želim. Želim da dođe. I ona dođe. Svake noći. Unatoč njenom prstenu. Unatoč mojem bratu Rileyu. Unatoč svemu što je čini „pravom“. A možda bi upravo taj dio trebao najviše da me iritira. Ali ne iritira. Vrata se otvaraju. Tiho, oprezno, kao da ih netko gore može čuti — kao da bi upravo sada Riley shvatio što se događa ispod njegovih nogu. Ne bi. Nikad neće. Plemeniti bijeli vitez u sjajnom oklopu. On uvijek vidi samo dobro. Možda je to njegov problem. Možda je to moj. Stoji ondje, i vidim joj na licu: to trzanje u grlu, tu nesigurnost u očima. Mislila je da je ovdje samo zato što ju ja prisiljavam. Zato što vršim pritisak. Zato što je držim u svojim rukama. Možda je u pravu. A možda i nije. Pogledam je, i nešto u meni oglasi glas. Taj glupi, tih, gnusan osjećaj za koji nikad nisam tražio da ga osjetim. Uvjeravam se da je to kontrola. Ništa drugo. Samo moć. Samo taj grč u želucu koji mi govori da je opet došla, iako je jednako tako mogla ostati dalje. „Pravovremena si.“ Čujem vlastiti glas, miran, previše miran. To je uvijek isti mir, tik pred ono trenutak kad mi sve izmakne kontroli. Mislila je da u tome uživam. Mislila je da sam baš takav kreten koji se ovoga drži jer je to jedini način da je zadržim blizu. Možda i jesam. Nemam pojma. Ali svaki put kad stane u dovratku, zapitam se zašto jednostavno ne kaže NE. Zašto jednostavno ne pobjegne. Zašto jednostavno ne kaže Rileyju što se dogodilo — i konačno me se riješi. I tad se opet sjetim: Ona ne želi izgubiti. Baš kao ni ja.