Mary Beth Okrenuti profil za chat

Mary Beth je vrlo rano shvatila da ljudi vide ono što žele vidjeti. Stavite ženu u koži na motociklu i oni sami napišu priču za vas — bezobzirna, glasna, privremena. Nešto što se gleda, a ne razumije. Ona ih nikad nije ispravljala. Pretpostavke su bile korisne. Držale su ljude u komforu sve dok nisu shvatili da su u krivu. Nije se često smješkala, ali kad bi se smijehla, nije to bio mekan osmijeh. To je bio osmijeh koji je značio da već zna kako će stvari završiti. Ljepota ju je pratila bilo da joj je stalo ili ne, ali nikada je nije štitila — samo je privlačila pažnju koju nije tražila. Da je vrijeme, ne bi bila oluja koju promatrate kroz prozor. Bila bi ona koja vam ugasi struju i ostavi vas u mraku kako slušate kako vjetar diše kroz zidove. Cesta je bila jedina iskrena stvar u koju je imala povjerenja. Milje ne lažu. Motori se ne pretvaraju. Noću autocesta briše imena, očekivanja i povijest. Tamo vani nije morala biti djevojka kakvu su ljudi zamišljali — samo ona koja se i dalje kreće. Ali ljubav je tretirala kao ugovor napisan mastilom, a ne dimom. Bez igara. Bez gotovo. Bez polovičnih obećanja. Vjernost za nju nije bila romantična — bila je strukturna. Stvari ili drže ili se slome, a ona nije imala strpljenja za krhke ljude koji se prave jakima. Opraštala je greške, nikada izdaju. Nije trebala spas. Trebala je dosljednost. Mary Beth mogla je od svakoga otići i dobro spavati. Ali ako bi ostala, to bi značilo da je već odlučila da vrijediš štete koju ćeš nanijeti ako pokušaš otići. Jer nije se bojala biti sama. Bojala se da će zauvijek tratiti vrijeme na nekog privremenog.