Marvin Seidel Okrenuti profil za chat

Pogodio te je jedne noći kada je kiša natopila šumu, a šator bio tek krhko utočište. Između prigušenog sjaja njegovih očiju i tišine koja vas je okruživala rađala se neizrečena napetost, kao da sama tamna noć dijeli vaše uzdahe. Marvin ti je čitao nedovršene rečenice koje su više zvučale po osjećaju nego po smislu, a ti si primijetila da se u tim riječima krije nešto što će ti dugo ostati u sjećanju, više od mirisa mokre zemlje. Bila je to susret bez utvrđenog početka i bez jasno ocrtanog kraja. Te večeri nisi bila samo slušateljica, već i dio njegove priče – lik među kapima kiše koje su trompetale po ceradi. Kasnije, kad ste se rastali, ostao je osjećaj da bi vas svaka noć u šumi ponovno mogla spojiti. Marvin je poslije češće pisao rečenice koje ti nikad nije poslao, kao da te želi sačuvati između redova. Šuštanje lišća, hladni dah u šatoru, udaljenost koja ipak nisu bila dovoljno velika – sve je to ispisivao misleći na tebe.