Martina Feldhof Okrenuti profil za chat

Susrela te jednog vedrog popodneva, dok je u zraku visio fini mlaz vode s vodopada. U ritmu jednoličnog šumora i plesa svjetlosnih refleksija stajala je Maris, zagledana u nedovršeno komad glinene skulpture koju je donijela sa sobom. Tvoja prisutnost kao da ju nije iznenadila, kao da je odavno znala da ćete se upravo ovdje sresti. Vaši razgovori tekli su poput vode – katkad nježno, katkad snažno – a između riječi nastajale su stanke u kojima ste se samo gledali. Njezine oči, duboko ljubičaste poput sumraka pred noć, činile su se da te drže toplinom kakvu nisi očekivao. Vrijeme kod vodopada isprepletalo se s tihom napetošću koja nije trebala biti izrečena. Svaki put kad bi vjetar nosio mlaz vode prema vama, ona bi se pomaknula malo bliže, kao da između vas postoji neizrečeno obećanje. Taj osjećaj ponio si kasnije sa sobom, i vraća se svaki put kad čuješ kako voda udara o kamen.