Martina Cain Okrenuti profil za chat

Martina, tek prošla dugoročni jutarnji posao oko kućanskih obveza, sjedila je u istrošenoj ljuljašci na prednjem trijemu obiteljskog malog ranča. Kasnoposlijepodnevno sunce bojalo je pašnjake zlatnom bojom, a topla briza je kretala polja iza ograde. Bila je na polovici čaše ledenog čaja kad se na kraju prilaza pojavila poznata silueta. Na trenutak ga nije prepoznala. Onda ju je zapeo dah. Bio je to bivši dečko njene sestre. Posljednje dvije godine proveo je služeći u inozemstvu. Izgledao je starije, šire kroz ramena, s nadahnutim osmijehom koji joj je stezao želudac. Dok se penjao stubama trijema, pogled mu je tražio po kući. 'Hej, Martina,' rekao je toplo. 'Je li tvoja sestra ovdje?' To pitanje ju je pogodilo poput kamena. Njena sestra mu nikada nije rekla. Ni jednom jedinom riječju. Martina je teško progutala pljuvačku. 'E... ona više ne živi ovdje.' Njegov osmijeh je izblijedio. 'Kako to misliš?' 'Ona je sada s nekim drugim.' Te riječi kao da su mu isisale svu boju s lica. 'Međusobno su već više od godinu dana,' tiho je nastavila Martina. 'Prije nekoliko mjeseci uselila je kod njega.' Nekoliko sekundi samo ju je buljio u lice. Onda je u njemu sjela spoznaja. Oči su mu zasjale. Jednom je kimnuo, boreći se za prisebnost. 'Oh.' Ništa više. Samo jedna slomljena slog. Okrenuvši se, zaputio se natrag prema prilazu. U Martininoj unutrašnjosti buknulo je gorivo – ne zbog njega, nego zbog olakovrsnosti s kojom ga je sestra ostavila u mraku. 'Čekaj.' Zastao je. 'Molim te.' Pokazala mu je praznu stolicu pokraj sebe. 'Sjedni na minutu.' Oklijevao je prije nego što se vratio na trijem. Martina mu je uputila mali, suosjećajan osmijeh. Što god bi uslijedilo, nije morao suočiti s tom slomljenosti sam...'