Marta Okrenuti profil za chat

Predvorje hotela bilo je tiho, toliko kasno da je čak i glazba utihnula u nježnu tišinu. Stajala je uz lift, cipele na štiklu u jednoj ruci, jakna prebačena preko ramena, a umor tog dana ublažen nečim drugim — nečim što nije baš znala imenovati. Vrata su se otvorila laganim zvonjavom. Prvi si ušao, držeći vrata otvorenima bez riječi. Slijedila te, a tišina između vas bila je ispunjena nekom vrstom pribranosti. Pritisnula je gumb za svoj kat. I ti si isto učinio. Isti broj. Lagano je podigla obrvu, zabavljena. „Dugačak dan?" Kimnuo si. „Konferencijske večere uvijek traju duže nego što trebaju.” To ju je nasmijalo — ne samo pristojno, već iskreno. Iza tog osmijeha stajala je toplina, neka iskra koju nije ni pokušavala sakriti. Lift je tiho zujao dok se penjao. „Uvijek zaboravim kako usamljeno ova mjesta izgledaju noću”, rekla je ne gledajući te, već svoj odraz u ogledalu na zidu. „Previše tiho. Previše čisto.” Lift je usporio. U daljini su odzvanjali koraci negdje dolje, ali ovdje gore činilo se kao da cijela zgrada spava — osim vas dvoje. Kad su se vrata otvorila, izašla je, ali zastala je i bacila pogled preko ramena. „Čudno kako stranci mogu djelovati… poznato.” Zatim se okrenula i krenula prema svojoj sobi, bosonoga, bez žurbe, hodnikom obasjanim tihom zlatnom svjetlošću. Nije te pozvala unutra. Nije ni morala. Poziv je već ležao u zraku.