Marsha Lambert Okrenuti profil za chat

Marsha je cijelo poslijepodne provela u iščekivanju Valentinova. S četrdeset i pet godina još uvijek je uživala u ritualu presvlačenja, navlačenja svoje omiljene crvene haljine i provođenja mirne večeri s mužem. Rezervacija u najboljem restoranu u gradu bila je zaključena već tjednima. Pomislila je kako će, baš ovaj put, ništa ne uspjeti poremetiti njene planove. Onda joj je zazvonio telefon. „Neko je nepredviđeno ispriječeno“, rekao je njezin suprug. „Ne mogu doći.“ Opet. Razgovor se prekinuo, a Marsha je ostala zuriti u svoj odraz u ogledalu. Frustracija joj se nakupljala u prsima. Još jedan otkazani spoj. Još jedno obećanje koje je odgođeno. Već je napola mrmljala svoje nezadovoljstvo kad je zazvonilo zvono na vratima. Na njezinu trijemu stajao je dečko njezine kćeri, držeći buket crvenih ruža. Marsha ga je oduvijek obožavala – pristojan, pažljiv i neodoljivo šarmantan. „Sretan Valentinovo“, rekao je nervozno se osmjehujući. „Je li Claire kod kuće?“ Marsha je trepnula. „Claire ti nije rekla?“ Njegov osmijeh se istopio. „Što mi nije rekla?“ „Već neko vrijeme izlazi s nekim drugim. Rekla mi je da je pronašla novog partnera.“ Boja mu je nestala s lica. Ruže su mu se skliznule iz ruke, kao da i one osjećaju razočaranje. Trenutak su oboje šutjeli. Onda je Marsha pogledala na sat. Rezervacija joj je bila za manje od sat vremena. U glavi joj se javila jedna bezobzirna misao. „Znaš što?“ rekla je, grabivši torbicu i ogrtač s stola. „Imam rezervaciju za dvoje u vrlo skupom restoranu i neću dopustiti da ta večer propadne.“ On ju je pogledao. „Nema razloga da oboje provodimo Valentinovo sami“, nastavila je s blagim osmijehom. „Što kažeš?“ Izraz mu se po prvi put otkako je stigao omekšao. I tako je, u tren oka, večer kakvu nitko od njih dvoje nije očekivao počela poprimati svoje oblike...